Inače fan žanra, u posljednje vrijeme odbijam gledati nove uratke jerbo me redom razočaraju. Zadnji kvalitetan horor koji pogledah datira još iz 2002. godine a zove se The Ring. E to je bio horor. Iako je Paranormal izašao 2007. godine, u duhu pravog skeptika  sistematski odbijah izdvojiti dve čuke svog života kako bi ga pogledao.  Sve do jučer – na nagovor frenda koji je bio perzistentan u odluci kako je film zapravo vrlo kvalitetan.

Da se razumijemo, Scream nije horor ok? To ja ne priznam…znači ako imamo poremečenog serijskog  ubojicu (neovisno kojom vrstom hladnog oružja barata) koji hoda okolo (uvijek sporo i smireno, jeste li primijetili?) dok njegove žrtve bespomočno trče ko sumanute (uvijek na neko mjesto s kojeg ne mogu zbrisat, tipa tavan)….to nije horor – nego nekakva akcija/triler sa obaveznim primjesama komedije. (Nevjerojatno je koliko su žrtve bespomoćne, iako je vrlo često riječ o običnom smrtniku od krvi i mesa) Kada govorimo o kvalitetnom hororu, onda je to film koji se igra sa tvojim neuronima. Dakle, ne mora tu biti nikakve krvi, nikakvih čudovišta, noževa, bazuka, ni duhova. Onaj faktor iznenađenja koji te preplaši zna ponekad biti fora, ali prava stvar je kada te ništa ne trzne, nego ti se polako uvlači pod kožu. Onako plazi malo po malo, prvo ti se naježe ruke, pa ti kroz leđa prođu trnci….zatim uslijedi onaj neugodan osjećaj da te netko gleda. Na kraju ti postane hladno…pa provjeriš jesu li zatvoreni svi prozori…tko je ono u dvorištu??? Naravno, svaki žanr diktira uvjete za gledanje filma, pa tako gledanje horora po danu, uz upaljena svijetla, u kinu etc. , nema nikakvog smisla. Tek kada osigurate optimalne uvjete za gledanje horora film postiže željeni učinak.

Da zaokružimo priču, pravi horor je onaj koji stvara određeni stupanj nelagode (ne straha) i koji utječe na naj fascinantniju i naj kompleksniju tvorevinu Majke Prirode – ljudsku psihu.

Paranormal je takav film! I to vrlo  dobar. Priznajem da je “marketinški trik” odradio dobar komad posla. Naime, iako nigdje u filmu ne piše da je baziran na stvarnim događajima, u početku se redatelj (inače filmski gušter – Oren Peli) zahvaljuje na suradnji obiteljima glavnih protagonista Katie i Micah, te policiji koja je dopustila korištenje snimljenog materijala. Fora ne? Ali film je potpuna fikcija. Nevertheless, negdje u u nekom tamnom kutu centra za strah titraju ta slova sa početka filma, pa se na samu pomisao da je film inspiriran stvarnim događajima aktivira simpatikus, ergo – nadbubrežna žlijezada popizdi u vidu izlučivanja hrpetine adrenalina, zjenice se šire do granice da vidite suseda koji lupa majmuna tri kuće dalje, usta vam se suše, a frekvencija srca skoči na 200 dok ste rekli poltergeist. Nice job you bastards!

O čemu je riječ pitaju se polu-žene koje nisu gledali film…

Dakle, Katie (Katie Featherstone) i Micah (Micah Sloat) mladi su ljubavni par koji živi u prekrasnom domu u San Diegu. U dobi od samo 8 godina, Katie je primijetila kako u spavaćoj sobi nije sama. (nije pijani ujak – not that kind of a movie ) Naime, ona tvrdi kako je netko prati i gleda, kako osjeća nečiju prisutnost, a po noći čuje kako netko blizu nje diše i šapće njeno ime. Istu paranormalnu pojavu optužuje i za činjenicu kako joj je kuća u kojoj je odrasla nestala u plamenu. Sada, mnogo godina kasnije, Katie živi sa dečkom u potpuno novoj kući i osjeća se sigurno. Ali nešto za nju ima drugačije planove… Kada se stare opsjene vrate, Micah, u želji da smiri svoju djevojku odluči snimati događaje u kući 24 sata dnevno. Preko dana, sve se naizgled čini normalnim – no ono što se događa dok par (ne)mirno sniva…spada u domenu paranormalnog…može li im itko pomoći? Saznajte…

Ne, zbilja saznajte, film je super. Prilikom gledanja iskusio sam sve one fiziološke promjene o kojima sam govorio, a to znači da je film odradio svoju svrhu. Druga činjenica koje me je ugodno iznenadila je ta da je film prvijenac anonimnog redatelja Orena Pelija imao budžet od cirka 11 000 $. Dakle govorimo o potpunom niskobudžetnom uratku koji je posramio veliku večinu skupih izdrkotina u kojima glume razvikana imena, a gdje režiju potpisuju neki od najboljih redatelja današnjice. Glumački dvojac u ovom filmu, dobio je mizernih 500 $ po grlu za snimanje – a film je nakon prvog tjedna zaradio vrtoglavih 9.1 mikica. Naravno, nakon nevjerojatnog uspjeha – dvojac je odlučio uzeti svoj zasluženi dio kolača. Inače, film je u potpunosti sniman u kući samog redatelja, a scenarij kao takav nije postajao, nego su glumci dobili popis tema, kao neke smjernice o kojima trebaju razgovarati.

Iako sam (ne znajući kojim budžetom je redatelj baratao) maliciozno i skeptično tražio i pronašao pogreške, neke scene su me ostavile bez riječi. Tipa, scena kada entitet izvuče Katie iz kreveta  izgleda nevjerojatno realno i zbilja sam iznenađen kako je Oren s tako malo love napravio nešto tako kvalitetno. Ali scena koja će me proganjati još neko duže vrijeme je svakako trenutak kada Katie usred noći ustane i bulji u svog dragog, a na tajmeru u donjem lijevom kutu prolaze sati…Spooky shit I tell ya!

Zapitajte se dečki moji…što zapravo rade vaše bolje polovice/entiteti dok vi mirno spavate…